srijeda, 18. siječnja 2012.

Štupido

Nisam nikada ukrao, ubio, silovao, vršio nuždu na nogostupu, dragi moji sunarodnjaci budite mi zahvalni na tome, jer mogao sam sve to a nisam.

Banaliziram  i karikiram (donekle) opravdavanje Damira Kajina u svezi njegovog manevra glede ostvarivanja prava na povlaštenu mirovinu, mučno mi je gledati kako netko pokušava biti j.... i pošten u isto vrijeme i o našem trošku.

Bolje da je šutio, napravio isto kao i ona tako prokleto kronična (gledano kroz povijesni kontekst) Hrvatska politička elitna vucibatina Šeks, ali samo da je šutio, gazi svoje ideale ako ih uopće imaš, ali ne opravdavaj olovne stope.

Istrijani njegovi rekli bi mu da je "štupido" ukoliko ne bi napravio tu malu fintu kojom sva njegova verbalna "chegevarovština" dosadašnja sliči prdežu u vjetar, žena bi mu prije počinka i gašenja Zenexove lampe kod uzglavlja rekla : "Ti Damire nisi normalan, štupido jedan misli malo na obitelj, na budućnost."

Jer svatko od nas ima samo svoju budućnost, zar ne?

Zagrabi za sebe i svoju mladunčad, pa makar to pokosilo desetke drugih, makar to u cjelini bilo ne znam koliko kontraproduktivno, zagrabi brate ne budi štupido.

Nisam se sada uhvatio tipkovnice kako bih likovao, ali legalni no ne i moralni činovi kopaju raku onome što pokušavamo nazvati vladavinom prava, kolika budala je zapravo potrebno biti da sam u bilo kojem trenutku pomislio kako će nestati jala, pohlepe, servilnosti, poniznosti, kukavičluka iz ovog naroda koji na tim "vrijednostima" egzistira stoljećima?

I naravno da nije Damir sada Pedro, ne treba ni biti, on je samo konstanta onog nakaradnog poimanja po kojem moral, etika i poštenje nisu kategorije koje se podrazumijevaju pod zdravi ljudski um, nego su valjda usluga nekome ili nečemu, a u većini slučajeva ih uvjetuju stegovne mjere bez kojih bi se od biskupa do klošara svi redom pretvorili u grabežljive živine kopajući oči jedni drugima.

Ništa mi se ne gadi kao ta mala vratašca za odstupnicu na zidu poštenja, taj trojanski konj kojeg uslijed vlastitih slabosti i straha od društvom uvjetovane "štupidnosti" , puštamo da rasturi bilo kakvu iluziju o čovjeku kao biću uma, duha i razuma, kojem zov mješine nije jedini pokretački nagon.

Stupidnost i poštenje su dakle ista stvar u poremećenom vrednovanju dobra i zla koje je ovaj narod objeručke prihvatio, i uz svu silu naricanja i kukanja mi ne živimo ništa lošije nego što to zaslužujemo sa svim tim nakaradnostima koje prihvaćamo i kojima se svakodnevno vodimo.

"Ne budi glup" je zakon ove divljine koju tako rado volimo kititi uzvišenim civilizacijskim pro-europskim ukrasima čija vrijednost ide taman do okićenog konjskog repa ispod kojeg balega ispada, nužda za bonton ne pita.

Razočarao sam se u Damiru, koliko god mi njegova retorika i stavovi nisu bili svjetonazorno bliski, toliko sam ga cijenio kao nekoga bez dlake na jeziku, kao nekoga tko je barem načelno iskakao iz te prosječne političke kaljuže, iz tog teatra u kojem nakon što se zastori spuste svi glumci iz istog tanjura kusaju, dok se masnih brada i nabreklih podbradaka zajednički krevelje i podsmjehuju naivnoj publici, tim statistima njihovih grandioznih scena.

I to je to, ništa mudro, pametno, novo, samo još jedno u nizu onih starih dobrih razočaranja koja su svojstvena naivcima poput mene koji se opijaju nekakvim utopističkim pobudama da će obraz ispred mješine jednom zasjesti, a tako mi svega, sve manje vjerujem u to.

Nema komentara:

Objavi komentar