petak, 21. listopada 2011.

Šejn

Šejn je bio moj poznanik, prijatelje iz djetinjstva pamtim, poznanike rijetko, a njega sam eto upamtio i ne mogu ga ne spomenuti.

Nije bio poseban, nije ga karizma pratila i ostavila među sivim stanicama mojih sjećanja, nego ime, Šejn.

Stari mu je volio Laso romane čitati, dobio je sina, i htio je da bude poput Šejna, odvažan, dobar s lasom i brz na okidaču. Sve ono što mu u Vojvodini ne treba.Ili barem tada nije trebalo.

Da smo onda znali za Haustor i Rundeka, možda bi ga manje zajebavali, ovako Steva, Miško, Bane, Zoltan i kroz smijeh leteći golman Šejn, malonogometna ekipa iz Temerinske.

"Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku starim parobrodom koji vozi sol , I da nosim jednu davnu nikad prežaljenu ljubav tanku, dugačku cigaru par mamuza od zlata da sam Šejn".

Miško mi je bio prijatelj, Slovak porijeklom, upoznali smo se još u vrtiću, pojavio se među nama sa crvenim krugom na čelu.

Pukla mu ona zaštitna guma na kraju cijevi kormana od čestog padanja sa bicikla, i naravno slijedeći pad čelom direkto u cijev. Zajebani su bili ti poniji što su se rastavljali po pola na sredini. Dugo je hodao sa stigmom na čelu. Moji su bili siromašni, a njegovi još duplo siromašniji. Puno djece, mala kuća, zemljani pod a devedeseta na vratima. Sanitarni čvor je bio daleki, daleki san. Ako je uopće bio san. Možda sam ga zbog toga i volio najviše od svih prijatelja, ne zbog toga što nije imao sanitarni čvor i što je imao zemljani pod, nego eto tako ima nešto u toj sirotinji ljudsko, nema osorosti, bjesnila, zavisti.

Nema onoga što su imali braća Steva i (u manjoj mjeri) Bane, osim BMX-a koji je bio vrhovno božanstvo u materijalnom obliku zbog onog "BMX banditi" filma, imali su u sebi tu osorost, hladnoću, zemlju, strojeve, imanje. I te jebene BMX-e zbog kojih smo im zavidili, mi koji ih nismo imali, naravno. A zaradili su ih pošteno, dok smo Miško i ja po cijelo ljeto sa klimavim Pony biciklima klimali oko sela, oni su klimali po poljima kukuruza pa duhana. Na kraju sezone kombinat otkupi robu i BMX stigne, onaj sa crnim spužvama, bjelim slovima i debelim zaštitnim gumama koje ne pucaju i ne ostavljaju tragove na čelu.

I sada kad pišem, dvadeset godina kasnije o tome, prožme me osjećaj želje za tim biciklom, mislim da nikada prije a ni poslije u životu nisam za nečim žudio više. Osim možda u pubertetu, ali to je priča druga.

Zoltan, e Zoltan je kako mu i ime govori bio Mađar, špiclov pravi, on je imao onaj auto na pedale. Njega smo mrzili zbog toga. Mi koji nismo imali auto na pedale.Ima jedan vic kojeg se sjećam i danas, a on ga je ispričao, nešto kao žaba treba skupiti usta pa joj kažu:

"Reci ULJE"

A žaba će na to :

"Zejtin"

I svi Mađari popadoše na pod od smjeha, osim mene, ja sam samo 7%, Mađar. Eto šta ti je život, od živog čovjeka ostade u sjećanju auto na pedale i vic. Kojeg nitko osim Mađara nije na prvu shvaćao.

Uglavnom, suma sumarum djetinjstva mog, donosi zaključak kako nisam volio nikog, osim Miška, i to zbog toga što nije imao ništa a da ja to nisam imao, čak naprotiv ja sam imao glazuru u kući i sanitarni čvor. Imao sam više. Dakle volio sam ga jer je bio siromašniji od mene. Baš sam gad.

Pitam se, da li me je mrzio zbog toga?

Ne znam. Vjerojatno je.

I da ne zaboravim na kraju spomenuti Prethistorijskog iz Zagreba, bio je stariji od nas, inače je dolazio samo ljeti kod babe ali sada je došao iz sličnih razloga zbog kojih smo mi ubrzo otišli, otjerale ga Ustaše kaže, pa se meni malo prijetio da će me priklati, ubiti, zapaliti kuću i tako te sitne Bačke čarke tih prokletih godina. Prethistorijski mu je nadimak bio, zbog izrazito "ugodne" vanjštine koja je vukla na pračovjeka iz udžbenika istorije, kamo sreće da je tada stalo na tome, da nisu kromanjonci preuzeli vlast i vratili nas u predpovijest, plemena, čopore, toljage, spilje.Kamo sreće.

A Šejn? Gdje je Šejn sa početka priče?

Nisu za kauboje ovi ratovi kromanjonski naši, gdje nema časti, pravde, poštenja, nadam se da je na Dunavu uhvatio neki parobrod koji vozi sol, ili žito bar, i da sada negdje daleko puši tanku dugačku cigaru, da se smije i kaže :

"Ljudi ja sam Šejn"

Nema komentara:

Objavi komentar