Swans - Pogon Jedinstvo

Kultni američki (izlizano, ali neminovno) post punk/noise/industrial bend Swans (ponovno okupljen 2010-e nakon trinaest godina pauze), je sinoć dobrano, ali baš dobrano protresao zagrebački Pogon Jedinstvo. Najavljivalo se da će biti glasno, jako glasno, i nije se pretjerivalo, ono sinoć je definitivno bio najglasniji koncert kojem je moja malenkost svjedočila. Nešto iza 21:30h s otvarajućom "To be kind", otpočela je seansa štovanja buke i distorzije u režiji maestra Michaela Gire. Bend nastupa u šesteročlanoj postavi, uz već spomenutog Giru, tu su redom: Norman Westberg - gitara, Phil Puleo - bubnjevi, Thor Harris - perkusije, bubnjevi, violina, Christopher Pravdica - bas gitara te Christoph Hahn na steel gitari.

Pogon Jedinstvo je bio ugodno popunjen, osobno sam očekivao i veću gužvu, premda meni kao konformisti ne treba više od ovoga, odlazak po pivu i na WC nije bila noćna mora kao u nekim drugim slučajevima. No, da se vratimo na koncert. Dakle, prvo što se može primjetiti kod nastupa uživo ovog benda jest autoritativni stav frontmena Gire. Rekao sam maloprije "maestro Gira", koji doista (kada ne svira gitaru) dirigira rukama svojim bendom u formi bizarnog labuđeg plesa, ostavlja dojam perfekcioniste koji tokom nastupa zapada u svojevrsni trans koji ga drži čitavo vrijeme koncerta. Po energičnosti nastupa, uz Giru su odmah Thor Harris i bubnjar Phil Puleo. Potonji je po mom sudu glavna poluga Girinog stroja, i energija između njih dvojice je zapanjujuća. Thor je s druge strane posebna priča, kako imenom tako i vanjštinom nedvosmisleno "baca" na Nordijca, osim što Thorovim "maljem" sudjeluje kao pomoćni bubnjar, čovjek je tokom nastupa izmjenio barem 6-7 različitih instrumenata i rekvizita koji čine paletu zvuka potpunom. Ostatak benda je manje više statičan, s naglaskom na Westberga s telecasterom u rukama, koji tokom čitavog koncerta nije iskazao niti najmanji oblik emocije ili bilo kakvog podražaja, kao profesor tehničkog crtanja iz Daruvara.

Setlista je bila manje više standardna, kao i s ostalih nastupa na ovom dijelu turneje: "Screen shot", "Coward", "Oxygen", "She loves us", "Mother of the world", "The seer". Kako je jednom rekao Gira, za njega je koncert ciklus, od rođenja do smrti, do pražnjenja, koje neminovno uslijedi. U tom pogledu, koncert Swansa je bio jedna cjelina, s minimalnim stankama koje su publici davale priliku da zaplješće bendu. Distorzirani, bučni vrhunci na završetku svake pjesme ubrzo bi prelazili u ambijentalni uvod u novu porciju kaosa i tako gotovo dva sata i dvadeset minuta. Bez bisa, kojeg ruku na srce nitko nije ni očekivao ni tražio, bend se na koncu poklonio publici i napustio pozornicu. Od nadaleko poznatih Girinih ekscentričnih i nenadanih zahtjeva (poput gašenja ventilacije u klubu), nismo dobili ništa, osim što je u jednom trenutku zahtjevao da svjetla koja osvjetljavaju publiku budu konstantno upaljena. Tako smo jedno vrijeme bili poput pilića u gojilištu, pa se majstor rasvjete kasnije ipak na svoju ruku odlučio ublažiti intenzitet svjetla, na sreću Gira to nije registrirao (ili ako i jest, nije inzistirao više na tome). Uslijed zaista ogromne buke, dolazilo je i do manjih tehničkih problema s koncepcijom opreme na pozornici, stvari su se micale od silnog trenja, pa su i tehničari imali dosta posla kako se sve ne bi raspalo pod naletima bjesomučnih drone/industrial repetativnih tonova.

Većina nas je klub napustila iza ponoći s trenutnim oštećenjem sluha i zujanjem u ušima sve do kuće. Bilo je ovo lijepo iskustvo i izuzetno osvježavajuće napajanje na izvoru nesputane energije koju Swansi odašilju, konceptualno svakako ne svakidašnji koncertni doživljaj uz poseban naglasak na karizmatičnu pojavu Michaela Gire, istinskog umjetnika buke.

Napomena: SoundGuardian

Napomena 2: Snimka u tekstu je iz Londona, no princip je isti sve ostalo nijanse.

Buka u modi

Severina u Areni Zagreb, Koja u Tvornici. To je sinoć bio Zagreb, grad kontrasta pri kojem se sjena šunda nadvija nad kulise ovoga grada. Zašto izvještaj sa koncerta Discipline Kičme počinjem sa Severinom, koja je složiti ćemo se sasvim nebitna u čitavoj toj priči?

Čisto iz razloga, što sljedeći put kada se zapitate kako je moguće da je Željko Kerum gradonačelnik drugog grada po veličini u državi, a Milan Bandić prvog, nemojte kukati pogleda uprtog u nebo i zazivati Svevišnjeg, cerada koja je sinoć „skratila“ veliki pogon Tvornice na pola, je najbolji pokazatelj zašto je ovo društvo kojim vladaju kreteni. Ta cerada je „facepalm“ ovoga grada.

No dobro, odokativno tristotinjak duša je sinoć nešto iza 22 h dočekala Disciplinu Kičme na stageu Tvornice Kulture. Koja u svom prepoznatljivom kožnjaku, pjevačica Manja Đorđević u standardnom crnom „outfitu“, te neprikosnoveni i samozatajni Miloš Velimir na bubnjevima otpočeli su sinoćnju seansu štovanja buke numerom „Prestani da mrziš“ koja se nalazi na zadnjem hvaljenom albumu imena „Uf“. Svi oni koji su prisustvovali bilo kojem koncertu ovog benda, znaju da je komunikacija sa publikom barem što se verbalnog tiče, na minimumu. Tu i tamo je Koja pozivao (početno) rezerviranu publiku da se malo razbudi, ali bas gitara je ta koja govori, ono što Dušan Kojić radi s njom je jednostavno nešto fantastično i to ne u onom izlizanom smislu te riječi koja se prečesto koristi za sasvim prosječne stvari. Ovo je doista fantastično.

Kako rekoh, publika jest u početku malo mlako reagirala, ali kako je vrijeme odmicalo, poput parne lokomotive se zahuktavala atmosfera nošena fantastičnim bendom čija svirka pokazuje da ono legendarno „najbolja jugoslavenska grupa svih vremena“ nije baš bez uporišta, valja se zamisliti nad tom konstatacijom. Ritam sekcija Koje i Miloša je konstantna rafalna paljba, bez predaha između pjesama, to je funk, to je blues, to je rock, to je techno, to je rave (kako reče Koja sinoć), to je buka zbog koje trnci prolaze tijelom. Prljava funkoidna „Ain't no reason“, dovela je do toga da su se prve glave počele klimati, poznajem dosta Disciplininih starih fanova koji baš ne vole ovu „Heavy bass blues“ eru benda, premda vjerujem da bi svjedočenje svirci uživo promijenilo to mišljenje.

Spiritus movens sinoćnjeg koncerta možda je najbolje okarakterizirati kroz pjesmu „Neukusu treba reći NE!“, tokom koje je po prvi puta te večeri publika svojim grlima doprinjela atmosferi i sve većem podizanju temperature u klubu. Uslijedio je „Heavy bass blues“, pa „Društvena mreža“, „Ah kakva sreća“, „Bunt“, „Da li ti znaš neki drugi ritam“, „Ako ti je glasno“. Pišem po sjećanju, pa mi nemojte zamjeriti ako sam nešto ispustio (a jesam sigurno), u svakom slučaju i ekipa se tokom ove porcije buke konačno sasvim razbudila i razdrmala, i ti trenuci su esencija rokenrola i onoga što ja pod tim nazivom podmnijevam. Koja je zasigurno najkarizmatičnija pojava u svijetu muzike koje je ovo podneblje stvorilo, a Disciplina nije bez razloga najutjecajniji bend sa ovih prostora. Ispod njenih skuta, mnogi izgmizaše.

Službeni dio koncerta je završio nešto iza 23:30 h, ali niti jednog trenutka se nije pojavila sumnja da je to možda kraj, jednostavno adrenalin je bio u zraku i Koja je na koncu priuštio razdraganoj gomili dva bisa tokom kojih se i sam autor ovih redova malo pogubio u novonastalom raspašoju. Kroz buku, maglu i dim, raspoznao sam „Zeleni zub“, „Betmen mandrak fantom“, „I'v got those tehnicolor eyes“ i naravno neizostavnu, neprikosnovenu, ultimnativnu „Buka u modi“.

Nakon dva sata svirke, bend je otišao pozdravivši se sa publikom, tada smo znali da je kraj i apsolutno ništa se više od jednog benda i koncerta nije moglo tražiti. Da se vratim na onu ceradu sa početka priče, ta cerada će biti zid plača, jednom kada svi vi koji sinoć niste bili u Tvornici shvatite da je najbolji ex-yu bend prošao kroz vaš grad a vi ste negdje daleko rujno vino pili. Plačite i imate zašto, ja sam neizmjerno ispunjen i sretan sinoć doživljenim, čak i ona lagana kišica nakon izlaska iz kluba je bila dobrodošlo osvježenje, suze boga rokenrola.

Napomena: SoundGuardian

Termopil na dnevnoj bazi

Izlazim tako nekidan iz vrtića u kojem na brigu tetama ostavljam svog prestolonaljednika i na samom izlazu se gotovo sudarim sa školskim kolegom iz osnovne škole, koju sam ima sada već gotovo dvadeset godina završio. Viđamo se mi i inače, onako ponekad samo "mahnemo kroz prozor kola" ili klimnemo glavom u gužvi u prolazu, tek toliko da zadovoljimo formu poznanika i negdašnjih kolega.

No ovoga puta, sretosmo se baš onako jedan na jedan, svaki na svojoj strani hodnika uz podmuklu tišinu i kurtoazno pridržavanje vrata s njegove strane, kao da je riječ o liftu ili tramvajskim vratima, pa eto da ne pobjegne. Taman dok sam u glavi vrtio monolog o besmislu tog čina, prožet i zapečaćen vulgarnošću čiji konačni ishod i sažetak glasi:

"Koju p.... materinu mi držiš vrata!?"

Situacija je krenula točno onim neželjenim tokom, kakav sam i predviđao za vrijeme prethodnog monologa. Od ulaznih vrata u zgradu vrtića, do izlazne kapije, proteže se betonska staza duga desetak metara bez mogućnosti izbora i eventualnog uzmaka, svojevrsni Termopil kako će se kasnije pokazati. Dva koraka je ispred mene na toj predugačkoj stazi moj kolega, što je sasvim dovoljan razmak koji nas ne stavlja u poziciju izlišnog razgovora, jer, hej pa ne hodamo jedan pokraj drugoga!

Ali, ono sasvim nepotrebno, možda pristojno, ali u suštini sasvim nepotrebno držanje vrata tu dolazi na naplatu. Nekakvim nepotpunim, poluzaokretom glave bez kontakta očima, kolega daje do znanja da upravo uspostavlja komunikaciju baš samnom, i to pitanjem:

"Šta ima kod tebe?"

Upadam u misaonu provaliju, onaj uski, klimavi, drveni mostić u koji sam polagao posljednje nade i vjerovao naivno u izostanak ovakvog razvoja situacije se urušio, uz dim, buku i prašinu dolje na dnu klanca beznađa gdje nisko raslinje dominira.

A jebemti. Mislim, šta bi ja sada trebao sažeti dvadeset jebenih godina u sedam metara preostale betonske staze? Kakvo je to pitanje uostalom? I on i ja smo svjesni apsolutne reciprocitetne nezainteresiranosti za život moj a bogami i njegov. Jer da tome nije tako, ne bi dvadeset godina čekali situaciju u kojoj ćemo postaviti jedno takvo pitanje. Ili je on i dalje samo pristojan?

Kakva je to pristojnost, koja zapravo predstavlja sasvim nepristojno sabijanje dvadeset godina smjeha i suza, boli i ugode, u desetak koraka nakon kojih će možda opet proći isti broj godina do nekog novog neizbježnog susreta? Šta nam je činiti u tih deset koraka?

Čestitati si dvadeset Božića, Uskrsa i Novih godina? Izraziti saučešće za eventualne pokojnike u tom periodu? Čestitati jedan drugome na rođenju sinova? Vjenčanje? Rođendani? Imendani?

Naravno, čitav ovaj monolog je stao u moj jednostavan i sasvim očekivan odgovor, ponajprije očekivan od strane njega, jer da sam mu krenuo u svibnju 2013-e čestitati Božić u zimu 1995. godine, mislio bi da sam lud.

Ovako, rekavši..: "Ma, ništa."..ja sam savršeno normalan lik, baš ništa se nije dogodilo u proteklih dvadeset godina prijatelju moj. Naravno, da bi se čitava priča nastavila odvijati u tom "normalnom" tonu, za očekivati je bilo moje protupitanje:

 "A kod tebe?"!

E tu se malo z a j e b a o. Sada sam već poprilično ljut i inatljiv, šutim, neka se peče, okreće kao na ražnju ovih preostalih pet koraka. Osjeća se nelagoda, ona neugodna tišina, prazan prostor, vakum. Nakon nekoliko sekundi kroz mucanje izazvano danom situacijom, dopre do mene glas:

"I tvoj isto ima tri godine." (!?)

Pretpostavljam da misli na dijete, ipak smo ispred vrtića. Jedino što me muči je nesigurnost interpretiranja, naime ne znam jel to on sad mene pita da li mi sin ima tri godine kao i njegov, ili on to konstatira s obzirom da me vidio kao i ja njega nekolicinu puta sa djetetom u gradu na ulici.

Uzimam konstataciju kao opciju. Šutim.

Sada se već da oprostite uzjebao, od kurtoaznog pridržavanja vrata do neugodnjaka u sedam koraka. Baca se na kvaku od ulazne kapije, kao Inzaghi u šesnaestercu. Kad ono, njegov metalik srebrni VW Passat, 1.9 TDI na parkingu stoji tik uz moj VW Polo 1.4 TDI. A do parkinga od kapije, barem tridesetak metara popločanih dobrim namjerama.

Ipak, nisam toliko đubre kakvo katkada žarko poželim biti. Odmah nakon metalnih vrata dvorišta, staza se račva, ravno, lijevo i desno. Parking je ravno, ja uz "Aj" namjesto "Bok", svjesno skrećem lijevo. Odlazim na  bespotrebnu polukružnu šetnju po parku, koja analigijom sasvim odgovara njegovim bespotrebnim zaokretanjem glave i začetkom komunikacije. Gledam ga iz daljine kako ulazi i pokreće auto, sitnim koracima najzad stižem okolnim putem i ja do svog auta.

Misao dana: Pridržavanje vrata može biti čin pristojnosti i odraz kulture i bontona, sa druge strane, ne valja svakome pridržavati vrata, kasniji epilog tog poteza postane puno veći teret no što težina samih vrata predstavlja. Naravno, ako ste "normalni", zanemarite ovo, izmijenite nekoliko izlišnih rečenica, nabacite smiješak i ne obazirite se na veleumne vratolomije dokonih mudrosera.

Bistro na rubu šume Vol.1

Naslov ove kompilacije ujedno predstavlja i naziv neformalne facebook grupe koja okuplja niz glazbenika iz regije. Upravo taj vid "mrežnog" povezivanja je i doveo do ideje da se sa riječi pređe i na konkretne akcije u smjeru promocije, predstavljanja, okrupnjavanja neke vrste akustičarskog undergrounda, premda bi zapravo bilo pogrešno „Bistro“ ograničavati isključivo akustičarskom formom, ona jest jedna od niti koje povezuju umjetnike na kompilaciji ali svakako nije pravilo. Žanrovski kompilacija se kreće u rasponu od folk/blues/pop rocka pa do americane i klasičnih singer/songwriter postulata.

Prvo u nizu najavljenih izdanja iz „Bistroa“ donosi nam deset pjesama različitih autora, neka imena poput Nine Romić ili beogradskog Stray Dogga su već poznata (uvjetno rečeno) široj publici, neka druga su manje eksponirana što naravno ne znači da u kvalitativnom smislu zaostaju i ovo je odlična prilika da publika upozna i opipa puls undergounda koji titra iza kulisa raznih sobičaka, garaža, podruma daleko od uha i oka mainstreama.

Kada sam prvi put čuo da je u pripremi kompilacija iz „Bistroa“, pomislio sam da će upasti u zamku brzopletosti, te natrpati dvadesetak izvođača na jedno mjesto i tako ubiti svaki smisao i kompaktnost u želji da predstave što više toga od jednom. Ipak, iznenađujuća je i za svaku pohvalu spoznaja da se pazilo i na formu, preslušavanje ove kompilacije nije još jedan „beskrajan dan“ kakve sam znao upoznavati preslušavajući razne tematski povezane kompilacije sa gomilom izvođača.

Tako, slučajno ili ne, ali za moj pojam mudro ovu kompilaciju otvara Nina Romić sa svojom uspješnicom „Opet“. Kada utakmicu otvoriš sa „tricom“ to nikako ne može biti loš znak, a za moj ukus Nina predstavlja lučonošu u ovom društvu i to ne treba shvatiti nikako drugačije osim kao moj osobni afinitet i naklomost spram onoga što ova cura radi. Zarazan, zavodljiv vokal provučen kroz folk/psychedelic formu koju posebno naglašavaju „Jon Lord“  klavijature Freda Lanza, jednostavno, to je to. Vrh.

Uz Ninu i „Opet“, od prije mi je poznata i numera „Ne sjećam se kiše“ benda Svemir, gotovo sedmominutna izuzetno prijemčljiva da ne kažem hitoidna pop/rock pjesma Zvonke Obajdin koja od akustično/baladne forme postupno preraste u ritmički nabrijan vrhunac zapečaćen električnom gitarom, meni osobno izuzetno dojmljiv dio repertoara Svemir benda. Kada sam već kod sedmominutnih pjesama, još jedna takva je našla mjesto na kompilaciji i za mene predstavlja pravo otkriće, riječ je o numeri „Mrtav je Johnny“ od momka kojem „alternativa neće doći na pogreb“ a odaziva se na umjetničko ime Miki Solus. Uz minimalističku podlogu akustare i basa Miki baca takav „flow“ da bi ga trebalo preporučiti Vojku Vrućini za neku suradnju.

„Sotona je silovao Nicka Cavea. Sotona je silovao Davida Lyncha na televizoru od tisuću inča, gledamo Grinča dlaka mu je zelena ko' pakiranje od Pampers pelena, ko' pakiranje od boce Pelina, kad sam pijan sviram po selima, pjesme od Thompsona, Magazina, Škore, nemam sluha pjevam ko' – Jole.“

Nakon dvije i pol minute nabrijanog „flowa“, pjesma prelazi u svoju ležernu „refren fazu“ uz ženske back vokale, synth i bas. Uz sav svoj naoko zajebantski pristup glazbi, Miki isporučuje autentičan pomaknuti muzički izraz čija izvedba i koncept su sve samo ne – apsurdni.

Nasuprot gore nabrojanih nešto „žešćih“ u muzičkom i liričkom smislu primjera sa ove kompilacije, ona sadrži i onu drugu senzibilniju stranu koju predstavljaju zagrebački bend Mika Male i njihova nova pjesma „Bijeg“ sa izuzetno bogatom instrumentalnom pratnjom koja predstavlja savršenu „pozornicu“ za liričke bravuroze Orlana Tusa. Kada smo kod senzibilnog ime benda Stray Dogg se nameće samo po sebi kroz numeru „Whisper“ sa izrazito sugestivnim i emocijom nabijenim pristupom pjevača Dukata Straya koji ne ostavlja mjesta glumi i mimikriji, americana/freak/folk ovih Beograđana je nešto vrijedno pažnje, pogotovo za ljubitelje prekooceanskih žanrovskih srodnika.

A Zvonimir Varga? Da, i ovaj zagrebački troubadur/kantautor/šansonjer participira na kompilaciji pjesmom „Voli“ koja se nalazi na njegovom recentnom albumu nazvanom „Zvonimir Varga album“, boemsko/šansonjerski pristup zaokružen klavirsko/akustičnom pratnjom svrstava Vargu u red sanjara, lutalica, nepopravljivih romantika čija lirika mahom proizlazi iz nutarnjih dilema i nemira vezanih uz – ljubav.

Upečatljivi kraj kompilacije osigurao je projekt Seine, koji čini dvojac iz benda Vlasta Popić,  Ivan Ščapec i Tena Rak. U cabare/freak/folk stilu na tragu Tiger Lilliesa, numera „Valcer za kraj“ predstavlja pravi „outro“ koji prati spuštanje zastora i kraj jedne predstave dok tužni pajac harmonikom prve redove publike baca u plač i polako nestaje iza nabora tkanine. Kao i sa početka priče i otvaranja kompilacije sa Ninom Romić, slučajno ili namjerno ovo je ispala savršena točka na kraju prvog čina koji će se nadam se nastaviti u sličnom tonu kroz naredna izdanja.

Da previše širim priču nema nekog smisla, izvođači koje sam izostavio u pojedinačnom osvrtu na pjesme Felon, Radost i Wooden Ambulance također zaslužuju pažnju, ovisno o osobnim afinitetima vjerujem da će svatko ponaosob pronaći svoje favorite i ovim putem zagrebati malo dublje ispod površine koja krije zanimljive i potentne autorske jedinke. U tome i jest poanta ovog skupa pjesama, koji predstavlja čisto onu malu rupu kao ključanicu kroz koju možete zaviriti u muzički svijet koji je (pre)često nepravedno zapostavljen i ograničen na samo uski krug ljudi. Učinimo da se krug proširi, besplatno skinite album sa službenog bandcampa i prestanite vazda kukati o mediokritetima na sceni, kvalitetne glazbe ima sasvim dovoljno, samo joj treba pružiti šansu.

Besplatno preuzimanje OVDJE!

Slavuj s Čikole

Marko Perković Thompson je jedna od onih javnih osoba, za koje sam se zakleo kako im nikada neću posvetiti toliko pažnje da bi o njima napisao tekst i tako (eventualno) na nekom forumu započeo još jednu vječnu bitku koja traje otkada je interneta u Hrvata. Ipak, sve ove protekle godine sa naglaskom na rane dvijetisućite pa do danas jedna stvar u vezi slavuja s Čikole je uvijek nekako ostajala po strani.

Apsurdno, ali riječ je o glazbi.

Dakle, situacija je sljedeća. Oko MPT-a se uglavnom lome koplja odapeta iz dva suprostavljena tabora. Oni koji se obrušavaju na njega i njegovu glazbu, mahom to čine iz razloga koji nisu isključivo vezani za njegov glazbeni izričaj. Moj dojam je taj da se radi o spletu ideoloških i trendovskih stremljenja po kojima je slavuj s Čikole nakaradni produkt zatucane desničarsko/ognjištarske retrogradne klime koja vlada u dijelu populusa. Shodno tome famozni "urbanluk" se po "defoultu" distancira i ograđuje od njegovog lika i djela, što omogućava stvaranje pozitivnije slike o njima samima bez pretjeranog truda. Dovoljno je biti protiv Thompsona, a to što misliš da je zagrebačka Azra dobila ime po pjesmi od Plavog Orkestra dok vrhunac angažirane lirike nalaziš u Dubiozinom stihu "zbog svjetske krize nemam za rizle..", to je manje bitno. U tom pogledu Thompson dođe kao gromobran i dar s neba.

Sa druge strane štovatelji lika i djela MPT-a, kojih ima u poprilično velikom broju ako je suditi po broju prodanih albuma (na stranu ona šala o tome kako nisu spoznali CD pržilicu) i po posjećenosti koncerata, u njemu prije svega vide simbol domoljublja, vjere, obitelji i svaki napad na njega tumače kao napad na te njihove vrijednosti. Jopet, i kod njih, glazba i glazbeni izričaj dotičnog je samo jedan segment u slagalici njihovog idola i to nikako onaj najbitniji. Tako, nedavno za Večernji list izjavljuje Thompson kako mu je drago što je publika oduševljeno prihvatila njegov novi album ( u benediktinskom duhu nazvan "Ora et labora" ili ti "Moli i radi") unatoč "nešto žešćem zvuku". Na nekoliko mjesta sam naišao kako se album svrstava u "heavy metal/hard rock" žanrovske odrednice.

Već vidim, kafić "Kod Sičaje" u okolici Drniša, nešto prije fajrunta dok konobarica glanca caffe aparat kako tri ratna veterana za šankom uz pivu žustro raspravljaju u kojoj mjeri je "Ora et labora" zaokrenut prema heavy metalu, s obzirom da je kompilacija iz 2008 godine "Druga strana" više naginjala symphonic metalu. Premda ono što mi nikako nije jasno je činjenica da bi puno jednostavnije, da ne kažem solomunsko riješenje bilo nazvati to "kršćanskim rock/metalom" a ne inzistirati na odrednicama koje ionako ne zanimaju ciljanu publiku a kod štovatelja metala izazivaju podsmjeh i nevjericu.

Inače "Ora et labora" je sedmi studijskih album ovog izvođača, počevši od 1992 godine i albuma "Moli mala". Indikativno je ovo "Moli" koje se nalazi u imenu prvog i recentnog albuma. Dok je 1992 godine naziv albuma predstavljao kafansko/zabavljački smjer u kojem se dominantni mužjak iz Zagore nameće kao predmet neobuzdane strasti, čežnje i želje od strane ženske jedinke koja moli kako bi našla utjehu u maljavim prsima našeg junaka, nakon dvadeset jedne godine isti taj glagol predstavlja sasvim suštu suprotnost namećući molitvu (ora) i rad (labora) kao životni moto i put spasenja duše u okrilju Boga - jer Bog je tu (deus adest sine mora).

Taj zaokret od kafanskog prema duhovnom nastupio je 2002 godine albumom "E moj narode", iako je i na prijašnja četiri izdanja bilo ponešto koketiranja sa vjerskim temama ipak je tek dolaskom novog milenija Thompson prestao igrati na kartu bezazlenog lutalice/bekrije koji u surovom stvarnom životu pije, razbija birtije, jebe konobarice i maltretira ženu. Prava lola, nešto slično je i Željko Bebek pokušao devedesetih izgurati ali sa slabim uspjehom a i nedostajao mu je as iz Thompsonovog rukava - domoljublje. Počevši od budnice "Bojna Čavoglave" ostrašćena nacionalna nota je konstanta u MPT-ovom radu, aureola branitelja, vojnika (uostalom i nadimak je dobio po pušci Thompson) osigurala je temeljni kapital u njegovim rukama koji nije narušen sasvim prosječnim, da ne kažem redikuloznim pjesmuljcima ala "Zmija me za srce ugrizla", "Grkinja", "Bludnica", "Lažljivica", "Pijem dušo", "Zašto si se okomila na me" i tako dalje i tako bliže.

Ponukan uspjehom albuma "Vjetar s Dinare" iz 1998 godine, odnosno pjesmama "Lijepa li si", "Prijatelji" i "Zaustavi se vjetre", Thompson i njegov tim te politički moment (čitaj HDZ) kojem ja osobno pripisujem bitnu ako ne i odlučujuću ulogu u čitavoj preobrazbi i fenomenu MPT-a, ostavljaju se kafanske tematike i sve karte bacaju na vjeru, domovinu i obitelj. Pobjeda "crvenih" na izborima 2000 godine uvelike će odrediti tematiku već spomenutog albuma "E moj narode" koji izlazi 10. travnja (!?) 2002 godine i otvoriti sasvim novo poglavlje sa sasvim novim imidžem slavuja s Čikole. Dugokosi "Zagora lone rider no teeths" Marko je nestao a rodio se novi, kratke kose Kristov vojnik u crnom sa amajlijom sv. Benedikta na prsima i mačem u ruci.

Kontroverze o plagijatima, poreznim dugovima i ustaškoj ideologiji prate slavuja sukladno sve većem uspjehu i utjecaju među rajom. Niti jedna od tih kontroverzi nije bez temelja. Uostalom poprilično je prozirna provokacija sa datumom izlaska albuma "E moj narode" 10. travnja na dan proglašenja NDH, dok je posljednji album izašao ove godine 11. travnja i jasno je da se ovim obljetanjem oko vruće kaše šalje poruka koja će ohrabriti štovatelje a rasrditi oponente. To je i budali jasno, ma koliko se nevješto Thompson ograđivao od ustaštva, pravo, rezolutno distanciranje uvelike bi utjecalo na njegov kućni budžet koji je na koncu ipak ono najbitnije u čitavoj priči o ovom ratniku, vjerniku i domoljubu. Podgrijavanje tog plamićka ustaštva i propagiranje "bijelog goluba u rukama" je samo jedan u nizu apsurda koji ga prate ali niti najmanje ne smetaju njegovim štovateljima, od kojih se mnogi i sami nalaze u tom raskoraku između Rajskih vrata i Sodome, tako da me izostanak reakcije ne iznenađuje previše.

Nego, da se vratimo na muziku. Dakle 2006 godine Thompson izdaje album "Bilo jednom u Hrvatskoj" koji za razliku od prethodnika nije samo tematski odmaknut od kafane, i muzički on uvodi novu nazovi žestoku notu sa kompleksnijim aranžmanima i sasvim izlizanim "hard rock" klišejima koji opet ponavljam ne predstavljaju ništa presudno u uhu ciljane publike kojoj je namjenjeno. Osim toga tematika, iako i dalje domoljubna, sada je prožeta arhaičnošću i izlazi iz okvira ratnih devedesetih čija ostavština je dominirala na "E moj narode". Publika koja ga prati, inače navikla na "trotaktnu" Severinu i slične opanke, u simplificiranim melodičnim gitarskim solažama otkriva svijet sasvim novih tonova, koji doduše više nisu aktualni još od kraja osamdesetih u civiliziranom svijetu, no rekoh, to je manje bitno. Većina tih ljudi ne ide na njegove koncerte zbog glazbe, bitna je poruka i izvor da ne kažem "golden shower" domoljublja prožetog hipokrizijom i šundom.

Kako sada stvari stoje, s novim albumom Thompson je uspješno nastavio jahati hard/rock/christian/history val, čija glavna pokretačka snaga su ljudi koji o hard/rocku malo znaju, o povijesti još manje, a vjera im je paravan iza kojeg svakodnevne male gadosti nestaju u vidu oprosta i tako otvaraju prostor za još sitnih malih gadosti od kojih se život sastoji. Licemjerno?

Neeeee.

Citirati ću našeg slavuja s Čikole:

"Lijepo li je Hrvat biti, majko hvala ti.."